Henning Mankell, ČOVJEK KOJI SE SMIJEŠIO

Originalan naslov: Mannen som log
Izdavač: Mozaik knjiga, 2020.

Četvrti slučaj detektiva Kurta Wallandera ujedno je i moj prvi susret, kako s ovim serijalom, tako i pisanjem ovog autora.

Sama radnja započinje opisom ubojstva ostarjelog odvjetnika koji se vraća sa sastanka sa svojim klijentom, i poprilično je jasno tko je krivac. No, ubojstvo je zakamuflirano u prometnu nesreću, i potrajat će jedno vrijeme dok policija, upravo zahvaljujući našem junaku, ne shvati o čemu je riječ.

U međuvremenu, Kurt Wallander, u depresiji zbog ubojstva u samoobrani u prethodnom dijelu, svoj godišnji odmor provodi opijajući se i posjećujući javne kuće.

Kada ga posjeti stari znanac – sin gore ubijenog odvjetnika, i moli da istraži njemu sumnjivu smrt oca, Wallander isto odbija jer je čvrsto odlučio dati ostavku na radno mjesto u policiji.

Nakon toga se (ipak) predomišlja, vraća na posao, ponovo razmišlja o ostavci… I tako jedno vrijeme.

U međuvremenu je i sin (također odvjetnik) ubijen, i radnja se, naizgled, počinje zahuktavati… No, ne zadugo.

Iako je i na samoj najavi radnje naglašeno da se radi o velikom svjetskom hitu, mene se osobno ovaj roman, već ste shvatili čitajući, i nije previše dojmio.

Je li do toga što sam se u ovaj serijal uključila tek u četvrtom nastavku, ili je do mog raspoloženja kada sam je čitala (pa me borba sa depresijom i osjećajem krivnje koja čitav roman muči glavnog junaka umorila), no za razliku od ostalih skandinavskih kriminalističkih romana, ovaj nije ispunio moja očekivanja.

Radnja koja se temelji na otkrivanju financijskih malverzacija bi trebala ponuditi i neko objašnjenje istih, odnosno opis kako se zločin dogodio. Kad je već krivac poznat od – praktički prve stranice – smatram da je autor trebao bolje razraditi otkrivanje razloga zbog kojih je zločin počinjen, i na taj način unijeti dozu napetosti u sam roman.

Na više sam stranica pročitala da je autor poznat upravo po savršenim opisima skandinavskih policijskih postupaka. Možda je i tu problem. Ovaj mi je roman jednostavno bio presuhoparan, bez iznenađenja, razvijanja napetosti sa presporom radnjom.

A tu je i pitanje Wallanderove osobnosti. Znam da je jedna od čari skandinavskih detektiva njihova osobnost – samozatajnost, zasićenost životom i česta depresija, no ovo mi je jednostavno bilo – previše.

Ukoliko ste ljubitelj ovog serijala, ne vjerujem da ćete biti razočarani, no ja isti do daljnjega – preskačem. 🤷‍♀️