
Originalan naslov: The Island of Missing Trees
Izdavač: Hena.com, 2021.
„Ljubav je hrabra izjava nade. Ne prigrliš nadu kad oko tebe vladaju smrt i razaranje. Ne odjeneš najljepšu haljinu i ne staviš cvijet u kosu kad si okružen ruševinama i krhotinama. Ne daš svoje srce kad bi srca trebala ostati zatvorena, pogotovo onima koji nisu tvoje vjere, tvog jezika, tvoje krvi.
Ne zaljubiš se na Cipru u ljeto 1974.
Ne ovdje, ne sad.
A ipak, njih dvoje upravo su to učinili.“
Defne i Kostas odrasli su na suprotnim su stranama podijeljenog Cipra – ona je Turkinja, on Grk, a njihova je ljubav zabranjena. Jedino mjesto na kojem se mogu sastajati jest konoba „Sretna smokva“, nazvana tako zbog čudesnog stabla Ficus carica koje raste usred prostorije.
Upravo je ta smokva svjedok njihovim susretima, ali rastanku i boli kada izbije rat i razdvoji ih.
Desetljećima kasnije, šesnaestogodišnja Ada, kao školski projekt dobije zadatak da razgovara sa starijim članom obitelji i zapiše njegova sjećanja. Rođena i odrasla u Londonu, nikada nije upoznala nijednog od rođaka s Cipra, sve dok neplanirano u posjetu ne stigne teta Meryem i sa sobom donese odgovore na Adina brojna dotad neodgovorena pitanja…

Elif Shafak je i u ovom romanu svojom maštovitošću, originalnošću, kao svojim, sad već poznatim, lirskim načinom pisanja, ispripovijedala priču o ljubavi, boli, rastanku, ali i nadi, obnavljanju i ozdravljenju.
Priču koju nam pripovijeda pratimo iz perspektive Ade, Kostasa i drveta smokve, a autorica je time dočarala, kako informativno, tako i emotivno, burnu, tragičnu i traumatizirajuću prošlost Cipra prepunu razorenih obitelji, podjelama zbog religije i narodne pripadnosti, ali i bezuspješne potrage za najmilijima nestalima u ratu.
Pišući o vezi između oca i kćeri, ljubavi između dvoje mladih, simbolici smokve koja leži u srcu Mediterana, Elif Shafak još jednom dokazuje važnost održavanja kulture i korijena, ali i povezanosti ne samo sa vlastitom poviješću, već i ostatkom svijeta.
Preporuka s moje strane ![]()











