
Izdavač: v.b.z., 2015.
Katarina Bauković naizgled je sasvim obična, prosječna žena, prosječnih godina, koja živi u prosječnoj zagrebačkoj zgradi van centra, s prosječnim zanimanjem u državnoj službi i prosječnim željama i nadama.
No, njenim zaljubljivanjem u susjeda kojeg svakog jutra sreće na stubištu, a s kojim nikad nije progovorila više od konvencionalnog „Dobro jutro“, na vidjelo izlazi da je ona sve samo ne prosječna, obična žena…
S tom ljubavnom pričom, koja se odvija samo u njenoj glavi, Katarina će iskoračit iz svoje prosječnosti i preobraziti se u potpuno drugačiju osobu, a zbivanja u romanu pretvorit će se u napetu, na momente poprilično duhovitu, psihološku dramu.

Iako je kraj pomalo klišeiziran, čitava je priča odlično razrađena i opisana. Način pripovijedanja, iako je u prvom licu, ni na trenutak nije suhoparan ili nezanimljiv, te se knjiga vrlo brzo i lako čita.
Ono što ovu priču čini pomalo i zastrašujućom jest to što se, barem na tren, možemo prepoznati u Katarininim mislima i djelima: dijeti s kojom odlučno započinjemo od ponedeljka, pa opet nakon dočeka Nove godine, a nakon prve situacije koja nas pokušava skrenuti s tog puta – odustajemo od nje, u zamišljanju razgovora s osobom koja nam se sviđa, planiranju obroka i dnevne rutine, ali i žaljenju nakon razočaranja…
“Kad priču priča luđak, to može biti komično, ili strašno, ali to često implicira i jedan neugodan zaključak: taj luđak ponekad opasno nalikuje nama samima.”
Pročitana u jednom popodnevu, ovo je svakako jedna od najboljih knjiga pročitanih u posljednje vrijeme, a sama se autorica, Marina Vujčić, njome ugodno smjestila na polici književnika čije knjige s veseljem i rado biram.


















