
Originalan naslov: Les Choses humaines
Prijevod: Mirna Šimat
Izdavač: Znanje, 2023.
Broj stranica: 320
Oni su ono što bi naši političari nazvali „Creme de la Creme“ društva. Slavni, bogati i utjecajni. Sve im naoko polazi od ruke – političkom novinaru i tv licu Jeanu Farelu, majci Claude – esejistici koja zastupa feminizam, te sinu Alexadreu – uspješnom studentu prestižnog sveučilišta u Americi – do trenutka kada im na vrata luksuznog stana pokuca policija s nalogom za uhićenje i optužbom za silovanje.
Iako se na prvu tako ne čini, ova priča o skandalu, padu, te nemogućnosti pomirenja dvije percepcije istog događaja u detalje rasčlanjuje sivu zonu seksualnih odnosa i potiče razmišljanje i na brojne rasprave.
S jedne strane stoji optuženi, za kojega je spolni odnos o kojem je riječ bio gotovo nikakav događaj, u potpunosti nešto beznačajno, sporazumna razmjena koja mu nikada ne bi ni ostala u sjećanju da nije potakla pravosudan čin, te s druge strane žrtva – ona koja osuđuje taj događaj i živi u neprekinutom ciklusu patnje i traume.
U sudskom postupku oni oboje dobivaju istu pažnju, njihove priče su rasčlanjene do najsitnijih detalja, te se obje čine mogućima – autorica ne skriva ni najmanji detalj patnje žrtve, ali i ne pokazuje ništa što bi kod optuženika nedvojbeno dokazalo njegovu krivnju.
Kao čitatelji skloni smo stati na stranu žrtve, no ipak se ne možemo otresti sumnje – o čemu, zapravo govorimo? Tko je u pravu? Je li napadač doista bio nesvjestan što se dogodilo – i što se doista dogodilo? Čini li ga neshvaćanje da druga strana nije dala svoj pristanak većim ili manjim krivcem?
I upravo je u tome snaga ovog romana koji kreće polaganim tempom, detaljno analizirajući i opisujući sve likove da bi opisom njihovih karaktera, prošlosti i socijalnog statusa od nas tražila – izbor strane.
Hoćemo li odabrati stranu prosperitetnog, dobro obrazovanog mladića iz bogate obitelji kojem će se presudom upropastiti blistava budućnost, ili djevojke koja je, psihički nestabilna, sa jedva završenom srednjom školom, „sigurno“ u nekom trenutku isto sama tražila, s obzirom da se nije opirala ili vrištala?

Povezujući je sam pokretom „MeToo, terorističkim napadima u Francuskoj, novogodišnjim seksualnim napadima u Kolnu, ali i koristeći Stanfordsku aferu iz 2016. kao inspiraciju, autorica je savršeno dočarala, (nažalost sve više) i naše društvo i život u vrijeme kada je seksualno nasilje i dalje „siva zona“ pravosuđa i medija, ne samo kao uzrok socijalnih događanja, već i kao njihova posljedica.
Mediji i njihova krvožednost za ekskluzivom i prljavim detaljima, žrvovanje vlastitih uvjerenja kada se nađu u konfliktu sa ljubavlju prema vlastitom djetetu, zanemarivanje djeteta u korist vlastite komocije i uživanja što za posljedicu ima odrastanje u osobu koja nije sposobna za empatiju ili razumijevanje ičega što se kosi s njegovom željom i potrebama, društvo u kojem je slika koju smo kreirali za druge ono što je najvažnije i jedino relevantno, samo su neke od tema s kojima nas autorica suočava i potiče na razmišljanje uvijek iznova, tako da smatram da je ovo naslov idealan za čitateljske klubove kojima će osigurati pregršt mogućnosti za raspravu.
S moje strane – velika preporuka. 👌

