
Originalan naslov: Torto Arado
Prijevod: Marina Negotić
Izdavač: HENA COM – knjige koje se pamte, 2022.
Broj stranica: 240
Robovlasništvo je u Brazilu ukinuto tek 1888. godine, a emancipacija je onima koje su dotad smatrali vlasništvom donijela malo promjena. Radnici na velikim imanjima, potomci robova i indijanskog stanovništva, 130 godina kasnije još uvijek žive gotovo bez ikakvih prava. Mogućnost školovanja, stalnog doma ili vlasništva nad zemljom koju generacijama obrađuju njima su i dalje neostvareni san.
Upravo je ta regija – smještena u zabačeno, polusušno zaleđe brazilskog sjeveroistoka – dom sestara Bibiane i Belonísie čije je živote obilježila bizarna epizoda sa tajanstvenim kovčegom i nožem ispod bakina kreveta, nakon koje jedna od njih ostaje nijema.
Dok odrastaju na plantaži Água Negra, sestre se polako udaljavaju jedna od druge. Belonísia prihvaća život na farmi i sve što on nosi, a Bibiana se ne miri s nepravdom i kreće u borbu za pravo radnika na zemlju.
Iako spone među njima, kako odrastaju, slabe, sudbinski ih događaji uvijek ponovo vraćaju u okrilje obitelji…

Ovaj roman, koji uvelike podsjeća na velike klasike kao što su „Jadnici“ Victora Hugoa ili „Plodovi gnjeva“ Johna Steinbecka, donosi priču o potomcima robova, njihovoj patnji i obespravljenosti, usprkos ukidanju ropstva.
Zahvaljujući bogatstvu živih slika drevnih rituala, vjerovanja i brazilskog folklora, Itamar Vieira kreira jedan posve drugačiji svijet u njegovoj borbi za istinom i pravdom dajući glas ušutkanim zajednicama ruralnog sjeveroistoka Brazila, tzv. Quilombolima koji se stotinama godina bore za svoja prava na zemlju.
Ono što je najdojmljivije u ovom romanu je autorova osjetljivost prema najranjivijim članovima zajednice koju opisuje – ženama, ali i opis ljubavi prema Zemlji – prašini koja prekriva tijela i ono malo odjeće koju njegovi junaci posjeduju nakon cjelokupnog dana teškog rada na poljima, blatu koje se koristi za izgradnju zidova njihovih privremenih koliba, zemlji koja im hrani usta, pokriva njihovu mrtvu djecu i jedino im je sredstvo preživljavanja.
„’Iskrivljeni plug’ prikazuje našu trenutnu stvarnost. Volio bih reći da je to roman o jednom prošlom razdoblju naše povijesti, ali to ne bi bilo točno. Brazil je danas Brazil koji je prikazan u knjizi, koji nastavlja ubijati one koji sanjaju o emancipaciji i socijalnoj pravdi,” rekao je Vieira Junior u jednom od intervjua.
Čak i danas, iako zajednice Quilombola imaju određena prava zajamčena brazilskim nacionalnim ustavom iz 1988., to rijetko dovodi do dodjele vlasništva nad zemljom. Moraju podnijeti zahtjev INCRA-i (Nacionalnom institutu za kolonizaciju i agrarnu reformu) kako bi dobili pravo vlasništva nad svojom zemljom, što je spor, glomazan i skup proces. Od više od 1.700 Quilombolosa u procesu stjecanja vlasništva nad zemljištem preko INCRA-e, samo je NJIH 181 dobilo pozitivno rješenje.
Ovaj je roman, odmah po izlasku, oduševio domaću i inozemnu književnu scenu, te je dobio, između ostalog, i nagradu LeYa, najprestižniju portugalsku književnu nagradu, ali i nagradu Jabuti, najtradicionalniju i najprestižniju književnu nagradu u Brazilu; te nagradu Oceanos, jednu od najvažnijih književnih nagrada za knjige na portugalskom jeziku – s razlogom.
„Iskrivljeni plug“ je roman koji nećete progutati u nekoliko dana, već ćete uživati u svakoj stranici, kao i snažnom učinku koji će ostaviti na vas. Ovo je bezvremenski zapis o porobljenoj zemlji, njezinoj izbrisanoj kulturi, njezinom legitimiziranom rasnom nasilju, gladi, suši, nejednakosti i izrabljivanju ruralnih radnika, onima bez glasa, zemlje i prava, knjiga koja je napisana da postane klasik, ne samo zbog snažne poruke, već i lakoće i jasnoće prikaza društvenih tema koje su – nažalost – još uvijek svakodnevnica u pojedinim dijelovima Zemlje.


