Deborah Rodriguez, MALA OAZA U KABULU

Originalan naslov: A Cup of Friendship
Izdavač: Koncept izdavaštvo, 2021.

Afganistan je, otkako pamtim, pojam za državu u kojoj se vode ratovi i beskrupulozna borba za vlast, a njegovi stanovnici ostaju neobrazovani, nepismeni i osiromašeni. Zemlja je to u kojoj mortalitet iznosi više od 18%, a prosječna dob koju stanovnici dožive je jedva 48 godina, dok je čak 49% stanovništva siromašno.

Upravo je u središte njegovog glavnog grada Kabula, Rodriguez smjestila radnju svog romana čiji je središnji lik Sunny, Amerikanka iz Missourija koja vodi kavanu u kojoj se okuplja raznoliko društvo – od Afganistanaca, Amerikanaca do UN djelatnika. Porast nasilja i ponovna pojava talibana čine zemlju svakim danom sve više nesigurnom za nju, ali i njene zaposlenike. Osim brige za sigurnost, razapeta je i privlačnošću prema dvama muškarcima.

Yazmina, odnedavno udovica, silom je odvedena iz stričeve kuće kako bi otplatila njegov dug. Otkrivši da je trudna, i kao takva „uprljana“, izbačena je na ulice Kabula. Nije važno što je dijete začeto u braku, prema zakonu ona nije ništa bolja od obične prostitutke, i prema običaju, dijete će joj biti oduzeto po rođenju. Zahvaljujući Sunny, Yazmina počinje raditi u kafiću, no čitavo se vrijeme brine zbog trudnoće koju skriva, ali i dvanaestogodišnje sestre Layle koju je ostavila kod kuće. Muškarci koji su je odveli najavili su da će, čim se snijeg oko njihovog sela u planinama otopi, uzeti nju umjesto Yazmine i prisiliti je na život prostitucije.

Šezdesetogodišnja Halajan, udovica je koja od okoline taji ljubavnu vezu s muškarcem u kojeg je zaljubljena čitav život, a od kojeg su je još u ranoj mladosti rastavili. Njen sin Ahmed, također zaposlen u kafiću i izrazito tradicionalan, nebi imao razumijevanja, baš kao ni ostatak okoline, da sazna za aferu koja prkosi svim pravilima.

Isabel, mlada novinarka iz Engleske, pokušava ispričati priču žena koje su bačene u zatvor isključivo zbog zamjeravanja određenom muškarcu ne pristajući na njegove zahtjeve, ili čak zbog gledanja pogrešnog muškarca na, prema društvenim standardima, pogrešan način.

Peta junakinja ovog romana je Candance, glamurozna Amerikanka koja je napustila muža zbog mladog Afganistanca Wakila s kojim prikuplja novac za sirotište, za koje se na kraju, uspostavlja da bi moglo biti paravan za nešto sasvim drugo…

Shodno najavi same autorice da je riječ o fikciji, ali da su mnogi od likova njene knjige nadahnuti ljudima koje je upoznala tijekom svog života u Kabulu, očekivala sam mnogo. Mnogo više no što sam dobila čitajući ovaj roman.

Istina, u knjizi su spomenuta pitanja s kojima se narod Afganistana svakodnevno susreće – politička nestabilnost, užasan tretman žena, terorizam, potreba za praktičnom stranom pomoći koja ne uključuje oružje, no sve je to opisano poprilično površno, ostavljajući za sobom činjenicu da je roman pisan iz zapadnjačke perspektive, a svi likovi poprilično stereotipni, baš poput bajke u kojoj svatko dobije svoj “i živjeli su sretno do kraja života”. Svojevrstan chick-lit sa dozom egzotičnog začina.

Ispisavši vlastite dojmove o zemlji, ljudima i njihovim odnosima sputanim tradicijom i nadolazećim sukobima, autorica me nije upoznala s nečim novim u afganistanskoj tradiciji ili uspjela ispuniti moja očekivanja, no knjigu preporučam svima zainteresiranima koji se prvi put susreću s ovom kulturom, da, ako ništa drugo, shvate zbog čega bismo trebali biti zahvalni na onome što uzimamo zdravo za gotovo. 

Olga Tokarczuk, TJERAJ SVOJ PLUG PREKO MRTVAČKIH KOSTIJU

Originalan naslov: Prowadź swój pług przez kości umarłych
Izdavač: Fraktura, 2021.

Ovaj poprilično otkačen, noir misterij, izvorno objavljen u Poljskoj još 2009., započinje svoju radnju usred zime, na udaljenoj poljskoj visoravni, tako blizu Češke da telefonski signal prelazi preko nje „bez poštivanja državnih granica“, a hitna pomoć dolazi u pogrešnu zemlju, što predstavlja problem za razdražljivu naratoricu ovog romana – Janinu Duszejko, skrbnicu nekoliko vikend kuća Lufcuga, mjesta u kojem živi.

Mještani je vide kao staru, ekscentričnu ženu, kojoj nisu sve na broju i koja dane provodi čitajući poeziju Williama Blakea, te proučavajući astrologiju. Njezine su socijalne vještine ograničene, a njezina empatija rezervirana za životinje.

Kada je usred noći probude s viješću da je jedan od susjeda pronađen mrtav, a za njim istim putem krenu i Zapovjednik policije, te lokalni tajkun Wnetrzak, očito je da su se malobrojni mještani našli usred misterije serijskih ubojstava…

Je li to zato što je Saturn u 8. kući?

Ili, zato što je životinjama koje su ubijeni nesmiljeno progonili, napokon dosta?

I, na kraju krajeva, tko ima pravo na život, a tko pravo ubijati?

Usprkos vremenu koje je proteklo od prve objave, ovaj roman, dobitnice Nobelove nagrade za književnost 2018., nije nimalo izgubio na svojoj aktualnosti – dvostruki moralni standardi, licemjerje i laž preimenovani u diskreciju, skrivanje nacionalizma pod maskom religije, promicanje uništavanja okoliša i životinja kao božansko pravo koje ljudska bića imaju obvezu poštovati… Sve nam je poprilično poznato.

Autorica je savršeno opisala „nesposobnost suvremenog čovjeka da živi u skladu s prirodom i svijetom, čak i u najmanjem i najudaljenijem kutku planeta, usprkos tome što ima sve da to bude oaza mira“. (citat iz „La Repubblica“).

Izmjenjujući vrlo gorke scene, s onima poprilično smiješnima, Olga Tokarczuk je napisala svojevrstan ekološki krimić, hvalospjev prirodi i odu oštrom protivljenju nekažnjavanju ubijanja životinja, prepun filozofskih, ekoloških i moralnih razmatranja koje će svakog čitatelja potaknuti na razmišljanje.

Mračna i u cijelosti obojana smrću, ovo je knjiga prvenstveno o usamljenosti čovjeka koji se bori protiv plime, osporavanju superiornosti ljudi nad drugim stvorenjima, ali i o našem mjestu kao čovjeka u svijetu.

Vjerujem da će svaki od čitatelja nakon završetka romana ostati prepun dojmova i pitanja, no kao što je gospođa Janina Duszejko, inženjerka građevinarstva, profesorica engleskog jezika, gnostički astrolog, predana vegetarijanka i prevoditeljica Williama Blakea rekla: “Cijela, složena ljudska psiha evoluirala je kako bi spriječila čovjeka da razumije ono što stvarno vidi.”

Tražite li nešto osebujno i drugačije – ovo je naslov za vas. 😊