Philippe Claudel, PSEĆI ARHIPELAG

109753943_314844226566428_6618929651885859878_o

Originalan naslov: L’archipel du Chien
Izdavač: Edicije Božićević, 2019.


Pseći arhipelag, beznačajan otok negdje u Sredozemlju, dom je male zajednice čiji stanovnici, ribari, žive od lova ribe, proizvodnje crnog vina i uzgoja maslina. No, svaki od njih pomalo je osebujan – gradonačelnik koji je sklon donošenju naglih odluka, svećenik koji svo svoje vrijeme posvećuje pčelama, jer nitko ne ide u Crkvu, umirovljena učiteljica, doktor i učitelj koji nije rođen i odrastao na otoku.


Priča započinje jednog rujanskog jutra, kada more na obale izbaci tijela triju imigranata, i tihi se život otoka zamračen katastrofom zauvijek promijeni. Gradonačelnik, koji pregovara s tvrtkom za izgradnju luksuznog lječilišta na otoku, zagovara da se događaj zataška. Različitim metodama utječe na svakog od svjedoka, prisiljavajući ih da sakriju tijela i sve prešute vlastima.


Učitelj se naizgled povinuje odluci, no na svoju ruku, potaknut savješću, počinje vlastitu istragu. Sve se dodatno zakomplicira kada na otok stigne Istražitelj…


Philippe Claudel, francuski pisac i filmski režiser, i u ovom romanu, svojim načinom pisanja i pažljivim odabirom riječi, donosi očaravajuću priču kojom ilustrira globalne probleme povezane s protokom izbjeglica, savršeno prikazujući aktualnu svakodnevnicu u kojoj želja za profitom i ekonomskom stabilnošću raseljava ljude širom svijeta, ne ostavljajući za sobom nikakve vrijednosti. Tema je aktualna, univerzalna i vrlo tužna. Od 2013. do danas, oko 16.000 migranata utopilo se u Sredozemlju dok su pokušavali doći do Europe u potrazi za boljim životom.


Ipak, već nakon nekoliko prvih stranica, očito je da tema romana nije problem migranata, već sama reakcija otočana koji metaforički predstavljaju čovječanstvo. Kako se nositi s takvom situacijom? Prijaviti li događaj vlastima ili ne? Krenuti u potragu za istinom ili jednostavno sve zaboraviti? Što se događa kada su u pitanju i drugi važni – osobni, ekonomski, politički – interesi? Što bismo mi napravili u toj situaciji? Trebamo li se osjećati krivima? Postoji li žrtveni jarac? U kom smjeru, kao društvo, idemo?


I na kraju, je li ova priča doista zrcalna slika našeg društva?
Na svakom čitatelju je da sam donese odluku…